Veslanje svemirskog broda ručno

– Teodora Aćimović 

Razlozi odlaska

Za početak razgovora o motivaciji za odlazak u inostranstvo i o Vašim počecima?

Moj je odlazak bio ponukan raspadom zemlje u kojoj sam živjela. Danas je to  istorija, meni je bila stvarnost koju sam preživjela. Tada sam tek završavala fakultet, a studirala sam novinarstvo. U trenutku kada se Jugoslavija počinje raspadati, počinje rašivati kao stari džemper, kada mu povučete nit, bila sam pred diplomom Fakulteta političkih nauka u Zagrebu, smjer novinarstva. Već sam, honorarno, počela raditi u nekim časopisima. Mislila sam da je preda mnom početak radne karijere. Tada, naravno, počinje rat, a novinarstvo, onakvo kakvom su nas podučavali na fakultetu, i ono u koje sam tada vjerovala, objektivno, nepristrasno, činjenično, naprosto nestaje. Nikada nije lako biti novinar, ali u ratnim vremenima je to najteže. Novinarstvo postaje PIAR moćnika i interesnih i militarnih skupina, možete ih zvati kako hoćete, i možete o onome što od novinarstva zahtijevaju misliti što hoćete, ali jedno je sigurno, PIAR je posve druga profesija, propaganda je posve druga disciplina, ona za koju se nisam školovala, i u kojoj nisam htjela sudjelovati. I tako sam se, na tom početku rata, iako praktično s diplomom u rukama, našla bez kruha, na početku svojih dvadesetih godina.

To je bio jedan od razloga moga odlaska. Drugi je, naravno, da se ja sa tim raspadom Jugoslavije nisam mogla poistovjetiti, jer sam u njoj odrasla, i jer je preko noći od svih nas zatraženo da je zaboravimo i da preprogramiramo mozak, kao da je nikada nije bilo. To za mnoge od nas nije bilo moguće, ako ni zbog čega drugoga, onda zato što nismo htjeli ubijati niti mrziti svoje dojučerašnje komšije, kolege, drugove. I to vrijedi za ljude sa svih strana jugoslovenskih tragičnih sukoba. Tako sam se našla u Kanadi. Tamo je počeo novi život, za koji možda i nisam bila najbolje pripremljena u času dolaska, imala sam dvadeset dolara, nisam razumjela sistem po kojem ta država funkcioniše, kako se traži posao, koja pravila vrijede, itd.  No, malo po malo, sve je nekako krenulo.  Morate imati volju, jer je to, zapravo, sve što u tom trenutku imate. 

Kako funkcioniše taj sistem?

Morali ste da steknete kanadsko iskustvo— to je zahtjev poslodavca da morate imate iskustvo rada u Kanadi da biste dobili posao u Kanadi, ili, kako bi naš narod rekao, da biste postali kokoš prvo morate snesti jaje, ali to, ako već niste kokoš ne možete ili ne znate kako da učinite. Danas se, prošlo je preko trideset i kusur godina, ta praksa, traženja kanadskog iskustva u oglasima za posao, konačno prokazuje kao svojevrsna diskriminatorna praksa, ali tada je bila sveprisutna. Radila sam kao volonter, i za sitne novce, za jednu imigrantsku organizaciju, gdje sam srela mnogo naših ljudi, naučila koristiti kompjuter, stekla bolje razumijevanje društva i okoline. 1995. preselila sam u Otavu i završila magisterij novinarstva. Bio je to najkraći put do stjecanja kanadske diplome, a ona mi je kasnije otvorila vrata moje, uspostaviće se, cjeloživotne karijere, pisanje tehničke dokumentacije za softver firme.  

Ukratko, otišla sam jer sam morala, da bih opstala moralno, materijalno, i mentalno.  Promijenila sam zbog toga sam više od dvadeset kanadskih adresa, živjela, u Torontu, Otavi i Vankuveru. I onda, kao i sada, nastojala sam da gledam naprijed. 

Dijaspora se menja vremenom

Trenutno živite u Torontu, jednom od najvećih gradova naše dijaspore, da li Vi i na koji način osećate i posmatrate prisustvo naših ljudi u Torontu i koliko se naša dijaspora menja vremenom? 

Ja sam dio te dijaspore, činjenicom porijekla. Ipak, osim ličnih kontakata, ne održavam neku specifičnu vezu sa institucijama naše dijaspore, što zbog tempa života, što zbog njene rascjepkanosti. Uopšteno govoreći, početak je za naše ljude bio težak, kao što je težak svakome ko dolazi zbog rata, svuda i uvijek, a sada je to već jedna dobrostojeća, dobro ukorijenjena, uspješna, i stabilna zajednica, koju prožima dvojakost identiteta. 

Djeca naših emigranata, na primjer, kanadski identitet smatraju svojim, što je normalno i logično, tamo su odrasli, mnogi su tamo rođeni. Njihovi roditelji su izmedju dvije vatre, između dva kontinenta, u rascjepu bivšeg i sadašnjeg. I to je, naravno, i normalno i logično.

Šta je potrebno da se umetnici sa naših prostora ostvare u Torontu, koliko su primetne razlike u umetničkom i uopšte kulturološkom smislu u Kanadi i na ovim, balkanskim prostorima?

Da biste nešto postigli morate se strateški prilagoditi institucionalnom sistemu Kanade. Kulturološke i umjetničke razlike u odnosu na naše prostore su mahom strukturalne. Mi u umjetnost ne ulažemo mnogo novca, što je, s obzirom na to kakve umjetnike imamo, kakve sjajne i fenomenalne, pisce, slikare, glumce, čudo božje. Zamislite gdje bismo bili da im omogućimo da imaju šta da jedu, čime da plate struju, da ih finansiramo više, bolje, vječno. Na Balkanu se umjetnost često oslanja na individualni impuls, na neformalne kontakte i emocionalni inat. U Kanadi je, pomalo, umjetnost sličnija industriji. Počiva na projektnom finansiranju određenih umjetnika, i ponajviše tema koje se žele promovisati.

Da se nađete negdje na toj sceni, morate ustrajno graditi i gajiti mrežu kontakata. Možete, takođe, aplicirati za institucionalne grantove: na državnom, provincijalnom ili gradskom nivou. Na primjer, Art Council of Toronto može da ponudi mentorske grantove za novopridošle umjetnike. Estetika ponekad nije toliko bitna koliko društveni angažman koji vaš rad zastupa.

Druga razlika je, naravno, tematska. Kanadska literatura bavi se opstankom na surovom sjeveru, temama imigrantskog identiteta, temom indigenous prošlosti, distopijskom kritikom društva, a čega je najpoznatiji primjer Margaret Atwood i njena knjiga Sluškinjina priča. Postoji tu i nešto što možemo nazvati književnom gotikom Južnog Ontarija, ili maloga grada Kanade, u kojemu je naizgled sve mirno i idilično, a u stvarnosti sve pršti od fascinantne i često pogubne iščašenosti.

A teme koje mi obrađujemo uglavnom se svode na naše ratne ili imigrantske ili istorijske traume, na diskurs izmještenosti, na ono što smo kao društvo proživljavali ovdje, na vjetrometini svjetova, puteva i svakojakih imperija.

O rasejanju i matici

Autorka ste pjesničkih knjiga i romana za koje ste i nagrađivani – da li tema rasejanja utiče na Vašu poetiku?

Da, naravno. Napisala sam mnogo pjesama koje se bave specifično tim pitanjem, na primjer, Jasno je, niti ovako niti ovdje, ili Ni smrad ni miris nemaju nikakav učinak, ili Kanadska guma gdje siđeš s uma. Kanadska Guma je jedna tipično kanadska prodavnica, Canadian Tire je njeno originalno ime. Blizu moga stana postoji jedna, u njoj često provodim, to jest tratim vrijeme. I tu je i nastala ta pjesma. Ona sadrži stihove koji se odnose na vaše pitanje. A oni glase:

Od uboda tuge nijedna stvarca, i nevažno je koliko vrijedi,
Ne štiti niti liječi rebarca, samo u rupi grudi sjedi,
Ko greška, ko freska, ko humoreska,
Ko umiranje bolno i mučno,
Ko mrtve stope sred živoga pijeska,
Ko veslanje svemirskog broda ručno.

Dakle, to je ono što mi radimo u tom rasijanju, tako se to često osjeća, mi veslamo svemirski brod ručno. Naravno da je nemoguće o tome ne pisati.

Ovih dana ste u Beogradu, da li se Vaš doživljaj grada menja sa svakim novim dolaskom?

Volim doći u Beograd. Ovdje živi mnogo meni veoma dragih ljudi. Grad je drugačiji svaki put kada ga posjetim. Naravno da primjećujem razlike, stepen izgrađenosti, količina saobraćaja, prisustvo novih zajednica, na primjer stranih radnika, dobar sladoled kod Crne Ovce. I naravno da se moja percepcija može razlikovati od lokalne, ja ovdje dođem na izlet, odmor i ekskurziju i ne živim beogradsku svakodnevnost. Za mene je Beograd živ i šarmantan, uneređen i blistav, mali a veliki, svijet a od njega pomalo drugačiji. I dobro je i jedno i drugo. Da možete ovdje naći sve i biti sve kao što to možete bilo gdje u svijetu, a da ipak postoji neki lokalni štih, neka specifičnost u komunikaciji i načinu života, koja je tipično beogradska. Ukratko, hvala Beogradu, i želim mu da istraje i da napreduje.

Šta pripremate za čitaoce

Da li pišete i spremate nešto novo?

Hvala na ovome pitanju. Uvijek je ljepše gledati u budućnost. Napisala sam jedan dječiji roman, za koji se nadam da će uskoro biti objavljen, a radim i na novome romanu za odrasle. A nedavno mi je, u Zagrebu, izišla zbirka sabranih pjesama, koja sažima moju cjelokupnu pjesničku djelatnost, tako da sam time baš zadovoljna.

Pjesama i novih zbirki će takođe biti, ali za to je potreban neki okidač, neko posebno stanje koje će da iznjedri nove stihove. Vidjećemo! Ali, da vam, umjesto odgovora, parafraziram jednu pjesmu… pero se umiriti ne moze.