Tamo na nebu jedu svoj kupus

– Nihada Bećirović

Ivančica Đerić autorica je pet romana (Zemlja u zrnu kafe, Bosanci trče po­časni krug, Priručnik za zločin, Nesreća i stvarne potrebe, Sva je priroda divlja i surova) te tri zbrike pjesama (Otvorenost, Sa moga prozora odličan je moj život, Tamo na nebu jedu svoj kupus). Uvrštena je u antologije Pro­gnani Orfeji i Ovo nije dom – pjesnikinje u migraciji.

Treća po redu, zbirka pjesama Tamo na nebu jedu svoj kupus strukturno je podijeljena na četiri ciklusa: Prodajem kuću u regijaonu (jer tamo stvari još uvijek tonu); Savršena, nezavršena; Antilopa koju osedlaš jeste način da sve upropastiš; Brkija bez sna. 

Iako djeluju kao zasebne cjeline, one se, zapravo, povezuju u jednu prstenastu strukturu te se međusobno komenti-raju i ogledaju jedna u drugoj  na nekom višem nivou.Ciklus kojim zbirka počinje Prodajem kuću u regijaonu (jer tamo stvari još uvijek tonu) samim naslovom, a kasnije i u istoimenoj pjesmi u dijalo-gu s mrtvom majkom, lirsko ja zatičemo prognanu u Kanadi, protjeranu s vlastitog ognjišta, melanholičnu: svijet je bašta tašta/ svijet je kao rana/ kad prodam imanje/ neće boljet’ manje/. Ivančica piše o prijelomnim trenu-cima jedne porodice, o propasti na koju ju je natjerala historija, o ratu koji je prekinuo život, o životu koji se nastavio negdje drugdje, o životu koji se pretvara da je život, o življenju izvan svog doma. Poezija koja svoje temelje postavlja na iskustvu, poezija proživljenja, izdiže se iznad individualnog iskustva i postaje poezija svih nas. Onima koji su preživjeli slično ova zbirka postaje utočište, a onima koji nisu, poruka o tome kako nijedan rat nije vrijedan, kako to nije borba i san pojedinca te kako, nakon svega, dok pojedini skupljaju ordenje, drugi kopaju grobove – za sinove, za uspomene.Ova zbirka je pandan zbirci Sa moga prozora odličan je moj život;mnoge se pjesme po ritmu, temi ili tonu mogu prepoznati i uporediti s pjesmama iz prethodne zbirke. Tako, naprimjer, pjesma Osmi padež kao da se ogle-da  u  pjesmi  Jedanaesta zapovjed. Ivančica u ovim pjesmama, osim igre riječima, upisuje svoje biće, svoju suštinu, jer stvari ne mogu biti konačne, čak i kada je u pitanju sveto kao deset zapovijedi. Ona se poigrava te time lirskog subjekta izbavlja iz kalupa i dodajući jednu novu dimenziju, suštin-skim stvarima upisuje svoje viđenje: Prvi je nominativ (odnosi se na ja)/ a osmi imativ/ i određuje ja. Posljednja pjesma iz drugog ciklusa Savršena, nezavršena potvrđuje gore navedeno: određuje me to izbivanje/ iz konačne definicije/ i tako savršena, nezavršena,/ istrajavam/. Svi identiteti iskustveno sabrani u ovom ciklusu, proživljeni i preživljeni predstavljaju nam jednu sliku stvarnosti, prožeti i isprepleteni prošlošću i sanjivim pogledom u budućnost. Treći ciklus pjesama najviše zadire u feminističko pitanje, ali ono što ovu zbirku poezije čini sjajnom jeste propitivanje svetog, odnosno postavljanje svetog u kontekst feminizma. Iako se mnoge autorice nikada ne odvaže pisati ili pokušati pomiriti feminizam i religiju, Ivančica u pjesmi Stvari koje moraš imati falične su to radi na odličan način: one su ona svijeća u sobi u kojoj je Bog zatvorio vrata,/ ali koja uporno gori/ – one su Bog koji te stvori/ i ne umanjuje te./  Iz pjesme Oče naš na nebesi, dosadno je biti fina možemo iščitati patrijahalni kontekst koji ženu postavlja u inferiorni položaj, počevši od porodice koja indoktrinira od malih nogu, preko druš-tveno prihvatljivog ponašanja, s kojim se svaka žena susrela i doživjela ga, što je  nametnuto u svijetu koji kreiraju muškarci te u kojem se mnoge po-kušavaju izboriti za svoje mjesto: /Oče naš, ako jesi na nebesi/ ostani gdje si/ Dosadno je biti fina/ Dosadno je biti fina/ hoću biti heroina/ u svom filmu/. Zbirka se završava pjesmom koja nosi jasnu i jaku poruku Ženocid u domovini (sada je vrijeme za ustajanje). Vrijeme o kojem autorica govori je vrijeme za buđenje iz patrijahalnog sna, iz političkog sna te iz svakog sna koji je nametnut.Posljednji ciklus pjesama Brkija bez sna može se svrstati u angažiranu poe-ziju; autorica se osvrće na dešavanja u postratnom regionu, igra se imenima država nastalih nakon raspada Jugoslavije, prikazuje ih u suštini njihovog apsurda u kojem se nalaze, predstavljajući njihove vođe u jednom komič-nom tonu, predstavljajući ojađene sudbine raseljenih ljudi. Stil pisanja je neuhvatljiv; nekada su to slobodni stihovi, nekada rimovani, a čak na poje-dinim mjestima gdje se mogla napraviti rima, Ivančica je vješto izbjegava, iznevjeravajući tako horizont očekivanja čitatelja. Na drugim mjestima se, pak, poigrava dječijim rimama, postavlja ih nasumično i eksperimentalno, a to, prvenstveno, mogu činiti samo veliki majstori pera. Uronjena u jezik i njegove nepresušne mogućnosti, Ivančica piše jednostavno i razumljivo, o do srži ogoljenom vlastitom iskustvu, s kojim će suosjećati svaki čovjek kojeg je historija otjerala s kućnog praga. Da je sudbina bila drugačija, ko zna da li bismo danas imali ovu vrijednu zbirku pjesama. Što gore književniku – to bolje za književnost, očigledno!