– Ines Šikić
Roman Ivančice Đerić govori o strahu koji označava odrastanje i o rubnim vremenima u društvu koja nas mijenjaju. U ovom trileru samo je jedan zločinac, ubojica koji masakrira djevojke za kojima nitko neće žaliti i koje nitko neće tražiti. No niti jedan od mnogih drugih likova nije potpuno nevin. Autorica zato uspješno uspijeva skriti tko je ubojica do posljednjeg poglavlja, ali ne postoji niti jedan lik za kojega ne pomislite kako bi mogao biti odgovoran za brutalno ubojstvo Andrijane Mišić, studentice koju je netko zadavio i dekapitirao 1987. godine u sobi u studentskom domu Moša Pijade u Zagrebu. O tom zločinu iz današnje perspektive piše uspješna odvjetnica Kastelić. Na događaje od prije gotovo trideset godina podsjeća ju dolazak stare prijateljice koja je za vrijeme rata izbjegla u Kanadu.
I dok odvjetnica mahnito zapisuje sve čega se sjeća iz svoje prošlosti i otkriva nam kako je i zašto postala osoba kakva je danas, njezin suprug, sudac Kastelić, priča svoju stranu priče. Ne zato što želi, nego zato što ga na to natjera brat njegova pokojnog najboljeg prijatelja pokušavajući doznati razloge raspada njegove obitelji. U njihovim ispovijestima doznajemo sve o njihovu studentskom životu u Zagrebu potkraj osamdesetih i početkom devedesetih godina te sve o međuljudskim odnosima koji ni danas nisu razriješeni. U tom su trileru glavni pripovjedači, dakle, supružnici Kastelić, no ubrzo postaje jasno kako su glavni likovi u romanu puno brojniji i kako slučajnosti ne postoje. Jer svi su oni nekako povezani, svjesno ili nesvjesno. U nekim su trenucima imali iste misli i propitivali iste stvari. Baš kao što to danas čine supružnici Kastelić. Đerić je napisala roman koji jest kriminalistički, ali su ti počinjeni zločini ovdje ne da nas uplaše nego da nam pokažu svoje posljedice. Ubojstvo studentice 1987. godine snažno je utjecalo na cijeli život odvjetnice Kastelić, iako djevojku uopće nije poznavala. No strah od toga da je ubojica ovdje, uvijek, da je pitanje vremena kad će se još više približiti i ponovno ubiti, paranoja koja se javlja u samoći studentske sobe i koja, napokon, tjera buduću odvjetnicu da postane pragmatična i brine se samo za sebe – taj strah traje 28 godina. Zločin na stranu, ali taj osjećaj izgubljenih godina i prolaznosti života pravi je noir u ovom romanu.
“Sva je priroda divlja i surova” naslov je koji implicira brutalnost svojstvenu samo prirodi, nemilost koju ljudi često ne mogu ispoljiti. No povezanost surovosti prirode i ljudi u romanu se izjednačava, jer (neki) likovi u jeku brutalnih zločina shvaćaju kako je ključni problem ljudskog postojanja ‘nedostatak gena za sućut’. Tako nesvojstven prirodnom svijetu, mjestu gdje caruju instinkti, a ne razum. Još je zanimljivije to što se poanta u naslovu suprostavlja s omiljenom pjesmom suca Kastelića, u kojoj je ‘sva priroda divlja i slobodna’”.
Autorica je napisala roman koji proziva sustavnu, društvenu mizoginiju koja se na izravan način očituje u ubijanju djevojaka i u činjenici da nitko za to ne mari i nitko ne pokušava naći ubojicu jer “za njih nema tko lobirati” i koje nema tko osvetiti. Ubijanje muškaraca nikad nije tako lako kao ubijanje žena. Na drugi, suptilniji način, očituje se u načinu na koji, npr. sudac Kastelić doživljava svoju suprugu i njihov odnos. Iščitava se i u izjavama same odvjetnice, koja je svjesna svijeta u kojemu živi i zna kako ju društvo doživljava. Đerić je, ukratko, napisala kompleksan roman koji je mračan, napet i gorak, koji je kriminalistički koliko je i socijalni, povijesni i psihološki.
Ines Šikić
Leave a Reply