Nagrada „Biljana Jovanović“ ima kontekst obojen ličnošću književnice

Sonja Ćirić – Ilustrovana Politika

Nagrada „Biljana Jovanović“ ima kontekst obojen ličnošću književnice kojoj je posvećena, naročito njenom antiratnom misijom, kontekst koji se prenosi i na romane koji su dobili ovo priznanje. U novije vreme mnogi smatraju da književnost, ili bilo koju drugu umetnost, ne treba smatrati sredstvom koje utiče na svest. Da li se slažete?

Govoriću iz ličnog iskustva a ono je da, kada je iskrena i vrhunska, umjetnost, naravno, utiče na svijest. No, ako govorite o inherentnoj moći umjetnosti da, kao što kaže jedna junakinja romana, spriječi ili ublaži urođenu sklonost ljudske vrste ka povređivanju i propasti, onda je rezultat bitke umjetnosti sa tom sklonosti vrlo loš. Jer ljudska vrsta još ispoljava neumjerenu sklonost ka povređivanju i propasti, posebno drugih i drugačijih od nas.

Ako govorite o tome da li je umjetnik dužan da se bori za neku političku ideju, odgovoriću kao ljudsko biće i građanin. A to je da, u kontekstu bilo kog društva u bilo kom trenutku, postoje pojmovi lične odgovornost, te ljudske i građanske dužnosti. Neka naručiva i iskoristiva umjetnička dužnost ne postoji, mada umjetnik jeste slobodan da je odabere, i to je legitiman izbor.

Vjerujem da umjetnost može da nam pomogne da opazimo neke nove mentalne prizore i prozore ali da, sama po sebi, umjetnost nije zadatak i nije uvijek na zadatku. To je, naravno, ne obesmišljava. Jer zamislite zadatak življenja u svijetu u kojem nema umjetnosti. To je jedan stravičan, orvelovski svijet.

A što se tiče književnosti, ona ne mijenja svijet, ali ga svakako čini podnošljivijim.   

-Da li ste Uni, junakinji vašeg romana, poklonili neka svoja iskustva, svoje emocije i dane?

Kao i Una, imam šta jesti jer nisam htjela ići u rat. To je naša zajednička, neodvojiva, predominantno podudarajuća crta. Ta svjesnost odabira da ne želimo biti gladni ne bi li neki drugi postali bogatiji. Meni je početkom rata bilo 22 godine, i tada sam donijela odluku, diplomirala sam, spakovala sam torbu, i sjela na autobus. Krenula sam u ponedeljak i rekla, ne znajući gdje idem, u srijedu ću negdje biti. I to uopšte nije neka ekskluzivno rijetka sudbina, znam mnogo takvih ljudi i priča, svi ih znamo, tako da Una, koju pominjete, živi pomalo u svim tim ljudima koji nisu htjeli ići u rat, tačka. S tim da, dakako, ko na Balkanu nije htio u rat, Balkan ga nije htio.

-Zašto svojim romanima čuvate Jugoslaviju? U stvari: da li čuvate zemlju koje nema ili sebe u njoj?

Svako mjesto je dobro da se ispriča neka priča o nastajanju, postojanju, i nestajanju ljudskosti. Na mnoge načine se može govoriti o Jugoslaviji, na primjer, hronološki, jer jeste postojala, i to nekoliko puta, pa potom iskustveno, jer jesmo živjeli u jednoj od njenih reinkarnacija, pa potom na nivou ideje, šta je ta Jugoslavija predstavljala u nekakvom platonovskom, neostvarenom, stvarnošću okrnjenom, smislu, pa potom, i na žalost, kao o metafori o ljudskom srljanju u niskost. Dakle, postoje različiti aspekti, istorijski, filozofski, emotivni, lični, kada se piše o toj zemlji. I pošto je to bila zemlja u kojoj sam rođena, i pošto njene pozitivne strane ni danas nisu odumrle u ovom emigrantskom svijetu gdje živim, i pošto smatram da se o toj zemlji danas previše laže, i pošto imam svoja sjećanja, i pošto imam pravo na ta sjećanja, i pošto mogu da ih zabilježim (jer znam azbuku i abecedu, išla sam u školu, i koristim i kompjuter i mozak), ja pišem o tome na svoj način. I tu nema ništa neobično, osim konstantnog čuđenja da zašto mi pisci uopšte to radimo, zašto na primjer, pišemo o Jugoslaviji kada svakoga naravno više zanima da li krompir na primjer uopšte raste u Winnipegu, ili sred tog Winnipega uopšte nema šansu da procvjeta.

-Da li biste pisali o Jugoslaviji i da ne živite u Kanadi? Jedan od likova vašeg romana kaže da mu je dosta uspomena o toj Jugoslaviji.

Prvo, ona jeste postojala, pa je smjestiti priču u Jugoslaviju spisateljski praktičnije nego izmisliti jedan sličan svijet u kome ima puno zaraćenih strana i puno sujetnih i vlastohlepnih vladara koji smatraju da su za nešto zakraćeni pa vode ratove u kojima vrane vojnicima jedu oči, dakle, lakše je o tom govoriti unutar Jugoslavije nego napisati novu verziju epsko-fantastične sage Game of thrones.

Drugo, izbor teme ne govori ništa o kvalitetu napisanog i nije u nužnoj službi dnevno političkih potreba. U Americi i danas objavljuju knjige o činjenici ropstva ili civilnog rata, kojega sjevernjaci nazivaju građanskim a južnjaci ratom sjeverne agresije, dakle, i oni imaju neka previranja sa sobom, po pitanju svojih puškaranja i mržnje i dijametralno oprečnih shvatanja društva, ali ne propitkuju potrebu propitkivanja svoje prošlosti, nego kvalitetu i zanimljivost djela koja se o tome napišu. Ja bih voljela da tako bude i s Jugoslavijom. Da bude ovako, napisali ste dobar ili loš roman. Ne, zašto ste o tome pisali roman.

Una, junakinja vašeg romana, prošlost opisuje u formi stripa. Strip je jedna od mladih grana umetnosti – otkud ovaj spoj?

Strip je odličan spoj vizualne i pisane umjetnosti. Njegov sam poklonik još od osnovnoškolskih dana. Una je crtačica stripa jer joj niko nije branio da bude šta voli i čini šta hoće, i jer je strip obilježje njene generacije.

Naslov grafičke novele zbog koje se Una ponovo zainteresovala za svet stripa, je „Potrošen“. Od svih osećanja koje je strip pobudio, najjači je bio osećaj uzaludnosti. Šta vama znače ta dva pojma: potrošen i uzaludnost?

Ja sam pobornik opstajanja i nastavljanja, baš kada uvidimo teškoće uzaludnosti i potrošenosti. One nam možda ukazuju da se trošimo na pogrešne stvari, ali nikako da se ni na šta nije nužno trošiti. Lako je otplivati kraul u Jadranskom moru a naporno u isušenom bazenu. Ali kada to shvatite, tu uzaludnost kraula u bazenu bez vode, ili napunite bazen, ili krenite u šetnju i okrenite se budućnosti. 

Žaljenje za neproživljenim stvarima Una svrstava u najopasnije boljke. A vi?

To jeste jedna od najopasnijih boljki. I u ličnom kontekstu, i u nekakvom političkom i opsežnijem okviru. Kada žalite za bivšim, sadašnjost vam curi kroz prste kao sol, i na kraju tu prezačinjeno jelo uopšte ne možete jesti. U svakom slučaju, ne s uživanjem.

Mali Johan pita „šta su preci“, a majka mu odgovara „neke stvari ne treba da znaš“. Kako biste mu vi odgovorili?

Pokušala bih da ga nasmijem. Besmisleno je pretke trpati i u čokolino. Oni nisu izgovor, izlika, ili opravdanje za naše postupke. Potrebno ih je poštovati ali oni u svojim rukama ne drže našu ulaznicu za budućnost. Ako ipak mislite da je budućnost u njihovim rukama, onda je smjer kojim se krećete protuprirodan i vodi u nesreću. I negira stvarne potrebe. Samo što je Johan, koji je i Švicarac i Srbin i Hrvat i Kanađanin, još uvijek dječak, pa mu je sve to nužno objasniti kasnije. Kada odraste. 

Zašto ste odabrali beogradsku izdavačku kuću „Rende“?

Rende je 2006. objavilo moj roman Bosanci trče počasni krug, a dopali su im se i naredni rukopisi. Kuća je imala izgrađenu uređivačku politiku i profilisanu publiku. I desilo se da se ono što pišem poklapilo sa njihovim interesovanjima. Tako da sam četiri posljednje knjige objavila kod beogradskog izdavača. Prva je inače objavljena u Novom Sadu, a druga u Nišu.  

Kako su u Bosni primljeni vaši romani?

Kao i bilo gdje drugdje, ili Vam se dopadnu ili to nije Vaša, što bi ovdje u Torontu rekli, šolja čaja. A svako ima pravo na svoju šolju čaja. Tako da reakcije čitalaca, barem onih idealnih, kakve bi svaki pisac poželio, ovise o tome kakav čitateljski ukus neko gaji. Šta cijeni, šta ga zanima, u šta vjeruje i ulaže se. Geografija je tu nebitna. Gdje je pisac završio osnovnu školu takođe je irelevantno. Inače, ja živim jednim rascjepkanim, udaljenim, prekookeanskim, internetskim životom, i nisam često niti u Srbiji niti Hrvatskoj niti Bosni, mada sam svuda kada doputujem, jer sam na jednom mjestu studirala, na drugom odrasla, na trećem i četvrtom su mi odrasli roditelji, a na petom, u Beogradu, objavljujem svoje knjige. I to je dobro, ja volim tu mnogostrukost, i tu neugasivu sličnost tih gradova i sredina, jer, da budem precizna, nemam ni jezičkih ni administrativnih ni mentalnih ni ljudskih ni kućnovaspitnih barijera. Književnost nije disciplina zatvaranja nego otvaranja mentalnih i inih vrata.

Vaš najnoviji roman našao se u najužem izboru za ovogodišnju „Ninovu“ nagradu, roman „Bosanci trče počasni krug“, 2006. godine, u širem. Zbirka pesama „Sa mog prozora odličan je moj život“ takođe je bila u užem izboru za „Vitalovu“ nagradu. Šta vam   znači taj kontinuitet bivanja u vrhu dela predloženih za nagrade?

Nagrade pomažu knjigama, i u njihovoj su službi. I taj slijed, da je knjiga na prvom mjestu, to je prirodno i dobro.    

O čemu je vaš sledeći roman?

Ne događa se u Kanadi. Govori o nekoliko slojeva ljudskog identiteta, koji se uglavnom smatraju homogenim, podudarnim i neupitivim. Ali naravno, sav taj svijet u knjigama je uvijek nediscipliniran, pa se ta podudarnost i neupitivost naprečac brišu.