Mislite da je Vaš bol jedinstven u istoriji svijeta, ali onda čitate

– Net Knjižara

Ivančice, nedavno je vaša knjiga “Nesreća i druge potrebe” ušla u najuži izbor za Ninovu nagradu. Ipak, javnost vas već poznaje po delima slične tematike. Zašto odabirate da govorite dominantno o generaciji koju su devedesete omele, promenile, unesrećile?

Pripadam joj, to je najintimniji razlog. Ne mislim da su joj dali dovoljno relevantnog i neostrašćenog prostora, to je drugi. Ne mislim da bi onda birala sadašnje stanje stvari, to je treći i najvažniji.

A na nekom opštem planu, imala sam priliku svjedočiti nečemu o čemu sam , do tada, tek čitala u knjigama. I to su bile neke inostrane knjige, južnoameričkih pisaca, na primjer. O nekakvim bolestima koristoljublja i vlastoljublja, o diktaturama i jesenima diktatora, o fekalijama njihovih kaprica. Dakle, odjednom se to otjelotvorilo, i to je bilo strašno i totalno nečekivano, i utjecalo je na moj život. Ali moram da dodam. Mislim da se devedesete shvataju kao jedna naljepnica, jedna fraza, jedna crna rupa, jedan idi mi-dođi mi balkanluk. Kao jedna ograničena i lokalna tema. Međutim, nismo po njima posebni. To je kao ona rečenica Jamesa Baldwina, mislite da je Vaš bol jedinstven u istoriji svijeta, ali onda čitate. Bilo ih je, dakle, i prije naše kalvarije. Događaju se i danas, samo drugima. Na svoj način, traju doživotno i globalno. One, takoreći, potiru zakone fizike, jer se vječno samopokreću, događaju, i hrane sopstvenom energijom. Pisati o njima, za mene znači pisati protiv diktatorskih kaprica i fekalija tih kaprica.

Da li je prošlo dovoljno vremena da bi se sa kritičkom distancom osvrnuli na bolne godine koje su iza nas, makar kroz književnost?

Nije potrebno vrijeme koliko intelektualno poštenje. Hoćete li, ili nećete, kada govorite o tome, prihvatiti da Vaše žrtve nisu jedine, imate li u sebi hrabrosti prepoznati da svako prvo mora počistiti svoje dvorište, priznajete li da je svako ubijeni imao nekakav život, ličnu kartu, možda djecu, priznajete li da , kada biste opet morali žrtvovati svoj život, i svoju djecu, zbog nekakvog talambasanja zastavama, a samo stoga da bi vama vladali koristoljubivi starci, sjecikese, interesdžije, i poltroni, da tada ne biste žrtvovali ni svoj život ni svoju djecu nego bi sjeli pa makar i u orahovu ljusku i otplovili. To su činjenice, a ostalo je dim. Svako ima svoj razlog da ih zamagljuje, ali nepobitne su.

3) Živite u inostranstvu. Koliko mislite da domaća književnost sa ovom tematikom ima šansu da bude aktuelna van naših granica?

Svaka je aktuelna ako se uzdigne na univerzalni nivo. Koliko je aktuelan neki puč u Kolumbiji, neka sudanska noćna mora, neka avganistanska nesreća, neko irsko puškaranje, toliko je i naša priča. Svi smo dio kazana istorije. 

Kada je reč o stilu, iako realizam u svom osnovnom obliku više nije aktuelan, ipak se govori o njegovim novim vidovima i varijacijama koje koriste savremeni pisci. Kako biste vi odredili svoj stil?

Ne želim ga ograničavati. Učiniću sve što odgovara priči, ili mom trenutnom shvatanju te priče, ili mojoj trenutnoj spisateljskoj tehnici, i neću se pitati ima li tu realizma ili letećih ćilima. Ako mi je do nečega u ovome poslu stalo, a jeste, to je da dosegnem onu lakoću pisanja, onu neopterećenost tkanja rečenice, onu opuštenost pripovijedanja, koja čitaoca lako plijeni i sasvim uvodi u priču. A da li je priča realistična, naučno-fantastična, formom gradivna ili razgrađujuća, moderna ili postmoderna, manje je važno. Ja vjerujem da ljudi vole čitati priče, da vole znati šta se to nekim ljudima u nekom prostoru i vremenu dogodilo, i koliko se i da li sa tim mogu identifikovati. Taj lični momenat je bitan, to je tako od Tromuka do Arktika. Nisam od onih koji potcjenjuju moć pričanja priče. Dakako, iako često zaboravljen, njen zanatski momenat jeste bitan.

U vašim knjigama kroz glas pripovedača vidljivo je duševno stanje junaka, a jezik je savremen, nepretenciozan – da li su to preduslovi da delo bude prihvaćeno od strane, pre svega, mlade publike?

Nedostaje mi preduslov da govorim u ime mlade publike, naime, njihova mladost. Ali uopšteno, oduvijek su se tražila čitljivost, kvalitet, relevantnost, zajedništvo iskustva, mogućnost promišljanja, iskrenost i zanimljivost. I da Vam pisac ne laže. Jako je bitno da ne laže, da ne ukrašava i da ne vijuga u nekorisnoj namjeri da pokaže osobno znanje stranih riječi u rječniku. Da ne piše kao što su ga učili da piše pismeni zadatak. Dakle, da ne bude malo uvod, malo razrada, malo kraj, malo opštih mjesta, kao da je u pitanju sol koja začinjava tekst, pa onda malo neobičnih epiteta, i malo neizvjesnosti prije nego pobijede dobri likovi nad lošim. Mladi čitaoci su možda manje podložni podučavanom književnom ukusu. Eventualno, vole dinamičniju književnost.

Ali u svakom slučaju, čitanje je zapravo ljubav, i strast, i potreba, i prepuštanje drugima. Ono vam može donijeti neizmjerne užitke, korisno je za mentalno zdravlje, otvara ključna pitanja, kultiviše razmišljanje kao alatku postojanja, ali ništa od toga Vam se neće desiti jer je neko pokušao da ispuni Vaše preduslove. Ništa se neće desiti jer je neko, neki pisac, odlučio da Vama – pod “Vama” podrazumijevam bilo koju publiku – prilagođava sebe, nego jer ste u nekome našli sebe.

Koje su po vašem mišljenju teme koje zanimaju savremene čitaoce kod nas i da li potrebe i ukus publike utiču na vaše pisanje?

Živim u Kanadi pa se ne osjećam mjerodavnom o tome donositi neki sud. Šta zanima prosječnog čitaoca, da li androidna budućnost rase, kako kazniti lopove, ili šta komšinica Mina kuha za ručak? Ko će to znati?

Ali paradoks pisanja, umjetnosti uopše, jeste da na unikatan način nastoji prenijeti univerzalnu svijest. Možemo to nazvati i univerzalnim osjećanjem. Dakle, izbor neke savremene teme, čak i kada bismo znali šta je to, ništa ne garantuje. Prvo, jer savremenost ne znači i relevantnost. Drugo, jer svaka tema mora biti ispričana na način koji će pogoditi čitateljski nerv.

Tema je zapravo jako malo, iako njenih pojavnih oblika ima mnogo.

Iako imate izuzetno autentičan pristup temama koje obrađujete, verovatno su na vas uticali određeni autori, makar tokom razvoja. Ko su vaši uzori u domaćoj, a ko u svetskoj književnosti?

Mislim da je zahvalnije govoriti o knjigama koje su nas dotakle, i bile nam važne. Ali  izdvojiću Pekića i Selimovića. Od stranih pisaca, tu su Dickens, Márquez, Faulkner, i James Baldwin.   

U poeziji, uživala sam u zbirci Voćka poslije kiše, Dobriše Cesarića. Fantastična zbirka. A sjećam se i predivnog stiha Dragana Lukića, o učitelju vrati mi klikere, u svakome po jedan dječak živi, i nisu oni krivi, što danas ne znam. Ne pamtim koliko mi je tada bilo godina, ali bilo je to odlično, iznenadno suočavanje sa time da kao pisac imate slobodu, na primjer, ne morate rimovanu pjesmu završiti rimom. Do vas je sve, u toj pjesmi koju potpisujete, kako ćete nizati riječi i kuda one vode. Tako je i s romanima.

Šta je za vas značio ulazak u uži izbor za Ninovu nagradu?

Nagrade su u službi knjige a ne pisca. Izbor jeste pomogao da se o knjizi Nesreća i stvarne potrebe govori više. To je dobro.

Pisci uvek imaju na umu sledeće delo. Da li ostajete na sličnom tematskom terenu, ili će biti nekih iznenađenja?

Nastojim da svaku knjigu napišem malo drugačije. Da pomjerim, što bi rekli moji sugrađani Kanađani, stative. Ukoliko budem pisala o ljudima iz svoje zemlje to neće nužno ili isključivo značiti da se bavim prijašnjim temama. Ali hoće mi omogućiti, čisto zanatski, da ne izmišljam neki novi svijet i kontekst. A to vam uvijek pomaže, kada se nađete pred potpuno bijelim i praznim ekranom.