– Saša Ćirić
Ivančice, mi smo više puta razgovarali o tvojim knjigama poezije, poslednji put pre malo više od dve godine, o tvojoj knjizi Zombi-kombi vozi regionom. Takođe, u četvrtak smo te slušali kod koleginice Teodore Aćimović gde si u emisiji „Beskrajni plavi krug“ govorila o svom iskustvu emigracije, budući da više od tri decenije živiš u Kanadi, u Torontu. Zombi-kombi vozi regionom je u Srbiji objavila Književna radionica Rašić, a nakon toga je krajem prošle godine izašlo Frakturino izdanje tvoje izabrane poezije pod „desanka-maksimovićevskim“ naslovom Milost za apatride. Hajmo prvo malo o tome šta ovaj izbor sadrži i kako je došlo do Frakturinog izdanja, gde su ti još 2015. objavili roman Sva je priroda divlja i surova?
Do ovog Frakturinog izdanja mojih sabranih pjesama došlo je u razgovoru sa mojim hrvatskim izdavačem Seidom Serdarevićem, kao logičan nastavak puta tog Zombi-kombija koji, vjerujem, još uvijek vozi regionom. Seid je osjetio da je pravi trenutak da sve te moje poetske kofere, koje vučem već decenijama, rastvorimo. Probrali smo iz njih ono najbolje i skupili sve na jedno mjesto. U strukturalnom smislu, dakle, ta zbirka je punokrvan i potpuni presjek moje pjesničke karijere, od tinejdžerskih godina pa do danas, sadrži najbolje iz svih zbirki koje sam napisala, pa i neke pjesme koje nisu nigdje objavljene, i ta knjiga mi je, zato, izuzetno draga.
Te su pjesme preživjele sve moje selidbe, mojih dvadesetak kanadskih adresa, promjenu državljanstva, kontinenata, životnih ciljeva, pa naravno i razotkrivanje nekih životnih iluzija. Zbirku smo nazvali Milost za apatride, jer to, u pukom biografskom smislu, ocrtava tematiku kojoj sam posvetila mnogo pjesama i vremena, ali i zato što se, čak i da nikuda nisu otišli, čak i ako imaju pasoš neke države, mnogi se danas osjećaju dezorijentisano, izmješteno i opljačkano u nekom intimnom, kulturološkom, istorijskom smislu. Apatrid nije samo promijenio državu i, na primjer, preletio okean. To je svako ko se osjeća strancem u sopstvenoj koži, svi koji ne prihvataju zvanične istine bez da ih kritički propitkuju, i svako ko je ostao zaglavljen između prošlosti koje više nema i sadašnjosti koja ga, i koju on ili ona, jedva toleriše.
Naravno, nužno je reći da takvi, moji, apatridi žive sa sviješću da milost, čak i ako je traže, nikada neće dobiti. Teško je i u svojim cipelama prohodati svijetom, a kamoli u tuđim, a kamoli sa tolikom vremenskom distancom. U užem smislu, ja sam tu zbirku Milost za apatride sklopila u ime moje generacije i u njenu čast. Napisala sam je za sve nas, koji smo izgnani jer smo zastupali neka moralna načela koja su preko noći postala zastarjela jer je krenula da se događa prvobitna akumulacija kapitala. Ta milost za apatride zapravo je sinonim za saosjećanje, čak i prolazno, sa svime što smo, spletom istorijskih, ružnih okolnosti, morali da prođemo. Ne ponovilo se nikome. Milost za apatride je sinonim za razumijevanje te naše, apatridske, iščašene pozicije.
Zanima me sada recepcija tvojih pesama najpre u ove tri ili četiri sredine gde ne treba prevod (BiH, Srbija, Hrvatska, eventualno Crna Gora), šta je publici i kritici najbliže, odnosno na šta se najviše fokusiraju? Ne znam koliko si prevođena i na koje sve jezike ili koliko si u prilici da učestvuješ na pesničkim festivalima, pa da pomenemo i to iskustvo.
Gdje god da čitam te pjesme, ljudi slično reaguju. U Banjaluci ili Zagrebu ili Beogradu. Mada, zanimljiva je ta dinamika sa našim četvoronazivnim jezikom gdje nam prevodilac ne treba, gdje svi imamo isti korijen, a različite interese, gdje moralno nepismeni govore o jeziku i njegovoj čistoći, a pismeni bježe od tih nepismenih. Naravno, ja sam u bivšoj Jugoslaviji, u kojem god njenom dijelu, kod kuće, i to smatram privilegijom, iako sam, zbog toga što sam živjela daleko, pomalo i gošća. Što se tiče publike i kritike, mislim da je odgovor na moju poeziju sličan u svim sredinama. I ovdje u Srbiji, kao i u Bosni i Hrvatskoj, ljudi se zakače za taj socijalni nerv, satiru i naš svakodnevni apsurd. Ljudima je to blisko jer taj apsurd, na granici humoreske i zone sumraka, žive svakog dana.
Što se tiče prevoda, moja proza je prevođena više od poezije, vjerovatno zato što poezija, sama po sebi, nije komercijalna stvar nego volonterski doprinos kulturi matične zajednice, od nje se niko, ni pjesnik ni prevodilac, neće najesti. Takođe, uglavnom pišem rimom, a teško je da prevedeš pjesmu u rimi a da ne ubiješ njen ritam i duh, to je rudarski posao. Kada je riječ o pjesničkim festivalima, ponekad učestvujem, i to je uvijek lijepo iskustvo, ali zbog distance između Kanade i ovih prostora, ne prečesto.
Zašto ne bismo opet čuli neku tvoju pesmu, predlažem baš početnu, „Žene srednjih godina, ne zna ih ni rodbina“. Ovde imam dve vrste pitanja, neka prvo bude o povodu za ovu pesmu. Poslednjih desetak godina sam razgovarao sa autorkama koje pišu o likovima junakinja u trećem dobu (romani Lisice Dubravke Ugrešić i EEG Daše Drndić, knjiga priča Nevidljiva žena i druge priče Slavenke Drakulić, proza Marine Vujičić itd.). Evo ti se baviš sredovečnim ženama i njihovim položajem između nepoznatosti i nepriznatosti, koje osećaju teret godina, ali još više od toga nepravedno otpisivanje sredine. Kako je pesma nastala i šta je po tebi važno kod sredovečnih žena?
Hvala ti na tom odličnom sažetku, bio bi to i odličan naslov za neku novu pjesmu. Između nepriznatosti i nepoznatosti. A ova pjesma, Žene srednjih godina, ne zna ih ni rodbina, ona je nastala sasvim spontano, u Torontu, jedne večeri, nakon što, moguće godinama, nisam napisala ništa. Bukvalno, došlo joj je vrijeme. Ona je generacijska, saučesnička, aktivistička i naravno, pomalo melankolična vizija jedne životne faze.
Srednje godine? Metaforično, to je nekakav prostor živog pijeska.
Sredovečna žena je, naravno, nevidljiva. U medijima ne postoji osim ako ne reklamira kozmetiku protiv bora ili lijekove za menopauzu. Premlada je za penziju, a prestara za napredovanje. Ako je rodila i udala se, mora da se zadovolji da je zovu babom, a ako nije, narod će je zvati starom curom. Svijet, velikim dijelom, počiva na ženskoj energiji, ali je se i plaši i negira je. Zato i kažem, o ženama srednjih godina, o njima se niko ne usudi pisati. Nisu dovoljno komercijalne. Ali jesu zmaj-žene.
Druga vrsta pitanja ticalo bi se forme pesama koje pišeš koje su sklone rimi, a na semantičkom planu humoru i satiričkim strategijama, što bi bio neki njihov cilj ili recepcijski efekat. I prošli put smo se dotakli rime, koja je gotovo pa sasvim napuštena u savremenoj poeziji, ali eto, stari majstori, poput Bore Ćosića, i danas su joj povremeno skloni, iako i oni češće pišu slobodnim stihom. Šta za tebe znači rima i opredeljenje za rimovan stih, odnosno šta težiš da postigneš satirično-komičkim pristupom: da li je to vid razotkrivanja stvari i stvarnosti, duhovite igre i zabave za čitaoce ili nešto treće?
Vjerovatno je to do ličnog ukusa. Ja ne volim hermetičnu poeziju. Rima je komunikaciono sredstvo. Svrha umjetnosti je da komunicira. Ljudi vole rime, a ja se ne volim pretvarati da je drugačije. Naravno, postoje odlične pjesme u slobodnom stihu, naravno da i njime pišem, na primjer Žene srednjih godina nisu baš rimovana pjesma, ali znakovito je da, iako ih lično ne smatram ništa gorim od ovih u rimi, one rjeđe dobiju prostor u kritici. Rima kao da je neko subverzivno sredstvo u ovim vremenima naše navodne modernosti. Pišete rimom, i car modernog stiha se odjednom osjeti gol. Mislim, to je više do cara nego do rime, ali u redu.
Drugo, i to nije uopšte nevažno, teže je napisati dobru rimovanu pjesmu, koja nosi emocionalnu težinu, koja odiše originalnom a univerzalnom vrstom sjete, koja pogađa u srž, koja apsolutno ekskomunicira patetiku, koja komunicira sa čitateljima, nego neku u slobodnom stihu.
Znam da svaki put kad koristiš odmor, tokom leta, obiđeš region, baš kao u skladu sa naslovom tvoje knjige, istina ne nužno kombijem. Ne bih sada o tvom pogledu na Kanadu i emigrante, o tome smo prošli put, sada me zanima tvoj pogled kao nekog ko posle više od tri decenije života u Kanadi nije emigrant, već neko ko više provodi vreme tamo nego ovde, kako vidiš ove krajeve kad dođeš? Eto, toliko vremena posle raspada zajedničke zemlje, neki ušli u EU, neki se poput Crne Gore nadaju da će uskoro, a neki poput Srbije i BiH se i ne nadaju, suočavajući se i sa nasleđenim i sa novostečenim socijalnim i političkim problemima, od autoritarnih vlasti, uspona desnog populizma i šovinizma do ekonomske stagnacije i izgubljene perspektive.
E sad, prije nego na to odgovorim, da ponovim da si me pozvao u emisiju pod pretpostavkom da će ovo biti jedan ljetnji, neobavezujući, laki razgovor. A činjenica da postavljaš ovo pitanje, i slična pitanja maloprije, samo ilustruje da je pojam ljetnjeg, neobavezujućeg ćaskanja ovdje luckasto iščašen. To je valjda normalno, to je ogledalo u kojem se svi vidimo ovdje prije ili poslije. Dio smo neke lude priče.
U odgovoru na tvoje pitanje…kad si trideset godina negdje drugde, ti više nigdje nisi sto posto domaći. U Kanadi živim duže nego što sam živjela ovde, mojim poreskim davanjima plaćeno je bar nekoliko metara puteva te zemlje, neko drvo u nekom parku, a opet, kao da sam tamo juče otišla.
A ovdje, kada se vratim, sve je koliko drugačije, toliko i isto. Ovdje, čim sletim, i to baš boli, uvijek uočim tu nevjerovatnu, tužnu realnost naših podjela.
I još, naravno, vidim da su ljudi, na cijelom ovom prostoru, bez obzira na granice i proevropske ili antievropske narative, zapravo ujedinjeni u istoj vrsti umora. Umorni su od političkih elita. Oni, te elite, žive u dvorcu, pa misle da nikom ne prokišnjava. Oni jedu pršutu, pa misle da niko nije gladan. Oni šalju djecu u strane škole, pa se čude što se naše škole i naše zemlje prazne.
Ekonomski, ovi prostori su postali rasadnik talenata i radne snage. Ali to je valjda globalna priča, kapital uvijek ima svoje potrebe i ne preza da posegne za svim sredstvima da ih ostvari. Naši ljudi idu u Austriju ili Irsku, Irci idu u Kanadu, baš je nedavno jedna simpatična ekipa mladih Iraca popravljala vodovodne cijevi u mojoj zgradi, mladi Kanađani idu u Ameriku, Novozelanđani idu u Australiju, a Australci u Evropu, gdje god.
A ipak, hajde da se opet vratimo na ove prostore, ja ovdje vidim i fantastičnu i skoro fanatičnu žilavost, duhovitost i inat koji ne dozvoljava da se potone do kraja. Mlađima od sebe mogu samo poručiti: ne dajte da vam iko mijenja svijest i ne čekajte da vam drugi promijene svijet. Što bismo rekli, lako je tuđom mladošću po gloginjama mlatiti. Ne dajte svoju mladost.
I na kraju bih te pitao, očekivano, da li su u međuvremenu nastale neke nove pesme? A znam, jer si mi pomenula, da planiraš u dogledno vreme da se opet posle toliko vremena posvetiš pisanju romana – šta bi mu bilo u tematskom fokusu?
Jednom pjesnik, uvijek imaš pozadinski šum u glavi. Tako da, naravno, već imam novi materijal za novu zbirku, moj poetski zombi-kombi još nije parkiran. Na primjer, poslije puta po Kubi, ostala je pjesma Gabriel Jesus Cruz Gomes koja govori o stvarnoj osobi i, posredno, o ogorčenosti kubanske mladosti i o njihovoj stravičnoj ukliještenosti između dvije narcisoidnosti – svojih, samozainteresovanih, pomalo autističnih vladara, i tuđih imperijalističkih težnji. Dok nemaju što jesti, dok im iz glave ispadaju truli zubi, dok u apotekama nemaju lijekova, dok pecaju ribu za večeru pored blistavih all-inclusive rizorta, dok penzioneri voze turiste na biciklu ne bi li prehranili djecu i unuke. Nova zbirka, vjerujem, biće nastavak one sekcije Portreti koju sam već počela pisati u prošloj zbirci. Zanimaju me stvarni ljudi, o njima treba pisati pjesme. Ne zanima me da zurim u sopstveni pupak i da u njemu tražim centar svijeta.
Ali takođe, vrijeme je i za novi roman. Zasad, namjeravam radnju smjestiti u Toronto, koji je nepravedno smatran dosadnim, hladnim, nezanimljivim, sterilnim i blijedim gradom, a zapravo je sve suprotno od toga.
Leave a Reply