– Saša Ćirić
Ivančice, ti si autorka pet romana, a knjiga Tamo na nebu jedu svoj kupus je tvoja treća zbirka pesama. Pre desetak godina u ovoj emisiji razgovarali smo o tvom romanu Nesreća i stvarne potrebe. Sama knjiga pesama Tamo na nebu jedu svoj kupus ima gotovo 150 strana i 4 pesnička ciklusa, odnosno dosta dužih pesama – neke su u formi balade, u nekima parafraziraš epske deseteračke stihove. Evo jedno „relaksirajuće“ pitanje za početak: šta te je navelo da pišeš duže pesme i da sastaviš zbirku od bar dve ili tri pojedinačne knjige? Odnosno, šta je to što ti omogućava pisanje poezije, a prozna forma nije u stanju?
Iskreno, nisam ni pomislila da se od te jedne knjige moglo napraviti nekoliko tanjih… ali hvala na savjetu, možda to učinim u budućnosti. Meni se poezija događa prirodno, pišem je umjesto dnevnika, ona me najbolje i opisuje i ocrtava, a događa se spontano i neusiljeno, ne po nalogu i ni po kakvom rasporedu. Pisala sam duže pjesme jer su me takve, u tom trenutku moga života, našle, drugačije nisu htjele da se otjelotvore, to jest, da su mogle biti kraće, tako bi bilo, i tako bi se pojavile. Nisu tako htjele, i imamo to što imamo: dugi ciklus dugih pjesama, narativnih, autentičnih i dobrim dijelom autobiografskih. I to je u redu. Pjesme su neka živa bića u drugoj formi, energetskoj formi koja se slegne na papir ili na ekran, i tako komunicira.
One su spontani izričaj, dolaze same i brzo, na njima ne radim pet korekcija, napišem ih kako se dese. Prozna forma zahtijeva mnogo više pripreme, savjesnog rada, istraživanja, korigiranja, te je u tom smislu komplikovanija. Ako ću to sažeti: pjesma se desi, a roman se mijesi. Razlika je zanatska.
Ono što u ovoj knjizi pesama odmah pada u oči jeste namerno i često korišćenje rime, odnosno rimovanih stihova, i parnih i uzastopnih i povremenih, uz očuvanje određene metrike, ali i sasvim nezavisno od nje. Mene su tvoje pesme podsetile na više tipova poezije: od one performativne, odnosno poezije koja se izvodi na sceni, kao što je slem poezija, ili na stihove za rep muziku, preko narodne ili usmene lirike, do umetničke poezije recimo beogradskih nadrealista, tipa Aleksandra Vuča, ili kasnije poezije za decu Duška Radovića ili Miodraga Stanisavljevića. Otkud kod tebe opredeljenje za rimu, i to ovu pučku i učestalu, ponekad neočekivanu, ponekad namerno predvidljivu? I da li si se svesno naslanjala na neke pesničke tradicije kod nas?
Ja volim rimovane pjesme koje su napisane originalno i koje komuniciraju lako. Moje pjesme žele komunicirati, ne prezaju od toga, ne žele biti pametnije od čitaoca, ali ga žele dotaći; dakle, ako vi tu pjesmu niste osjetili, ako ona u vama nije ništa pobudila, to je loše, ali ako jeste, onda je pjesma ispunila svrhu, a ako rima tome doprinosi, to je bonus. Mislim da govorna poezija, slem poezija, pa i naša narodna poezija, komuniciraju odlično s publikom. Naša narodna poezija ima fantastičnih stihova, a ako sam joj šta zamjerala (i pri tome ostajem), to je glorifikacija umiranja i krvavljenja, te sam zato svojoj prethodnoj zbirci dala podnaslov antiepika. Dakle, formom cijenim tu poeziju. Ali suštinom… barem onom koja je bila najviše reklamirana… biram drugi put. Želim da nam se ne ponavljaju pjesme u kojima se glorifikuje umiranje.
Kada je reč o efektima pesama u tvojoj knjizi, i tu prepoznajem nekoliko slojeva. Najevidentniji je komički, međutim on ima i kritičku i satiričnu (rugalačku) ulogu – recimo, naslov i stih: „Čistokrvne dežele nisu me htjele“ je i šaljiv i sadrži kritičku žaoku prema etnocentrično orijentisanim postjugoslovenskim državama. Jedan deo stihova nosi melanholičnu ili molsku notu, posebno one koje govore o emigrantskom iskustvu, posledicama rata, socijalnim temama ili nasilju nad ženama i ženskoj potčinjenosti u patrijarhatu. I treći sloj bi bio refleksivni ili analitični, gde sažimaš određene uvide ili daješ presek jednog emocionalnog i životnog iskustva. Kako ti kao autorka vidiš kako tvoja poezija deluje i koje efekte si želela da njome postigneš?
Komična, kritična, satirična — dopada mi se kako si to sažeo. Ne mogu govoriti kako moja poezija djeluje, ali ću reći da želim da prenese nekoliko poruka. Govoreći iz iskustva, a za koje želim da ga niko ne stekne i ne osjeti na svojoj koži… rat je uvijek pogrešan i uništava ljude. Spustite zastave, da vas ne spuste u kovčeg.
Druga tema je, naravno, ljudskost u neljudskim vremenima. Ko sam, ko smo, kako preživjeti robotizaciju i alijenaciju, i samoću koju ona donosi.
I konačna tema je, naravno, položaj žena u našim zemljama, u regionu, u ex-YU. Ja sam jedna od tih žena. Ne postoji žena koja se bar jednom nije suočila s nekim oblikom nasilja; to nije samo naš problem, to je sveopšta situacija. Pa ako je patrijarhat nasilan, a jeste, i ako smo u njemu zaglibljene, a jesmo, i ako želimo bolje, a želimo… onda prvo moramo osvijestiti da je u redu da nismo zadovoljne time kako su stvari postavljene, i u redu je da o tome govorimo, i u redu je da budemo nepokorne sistemu koji nas gleda kao upotrebnu robu. Ukratko, u redu je biti iskrena, ne moramo poštedjivati ničija osjećanja, u redu je boriti se, dapače — u pitanju je opstanak, nema ništa drugo čemu se može pribjeći. Žene moraju same da se pobrinu za sebe.
Ivančice, jedan od glavnih tematskih fokusa u tvojoj knjizi pesama Tamo na nebu jedu svoj kupus jeste tzv. region ili regija, pa si ti i skovala novu reč „regijaon“, od ove dve, od kojih se jedna više koristi u Srbiji, a druga u Hrvatskoj. Tu si reč stavila u naslov prvog pesničkog ciklusa: „Prodajem kuću u regijaonu (jer tamo stvari još uvijek tonu)“, da bi na kraju, u poslednjem ciklusu, na jedan satiričan način opisala pojedinačno zemlje u tzv. regijaonu, kao Republike Brkiju, Hrkiju i S(k)rkiju – u jednoj od tih pesama stoji stih: „Zvala se Republika,/ ali zdušno se borila za to da bude tiranija“. Ali ima pesama u kojima se pominje ime zemlje bez satirične preinake, najviše Bosna i Hercegovina, recimo: „U Bosni imam/ red soba,/ dva groba,/ jednog brata,/ jednu komšinicu,/ koja je moju potrganost uspjela da spriječi/ na primjer, uz sataraš,/ i uz nježne riječi“. Zašto takav odnos prema „regijaonu“, šta te tu najviše iritira? Te, koliko se prostor promenio od kraja ratova i na koji način, odnosno može li se promeniti na bolje?
Promijenilo se sve i ništa.
E sad, ove nove generacije, oni uče drugačiju istoriju, i oni biflaju neke nove podatke, i oni sve to slažu u neki drugi mozaik, ali koju god istoriju učili i kakve god podatke pronašli… niko nije uspio da mi objasni… zašto je onda bilo nužno da jedni druge ubijamo. Ljudski život nije glineni golub; kad se to rasprsne i smrskа, nema ponovnog leta, ta se krila ne slijepe natrag.
Ono što primjećujem je da mladima nije stalo do naših grijeha ni patnje. Oni žele živjeti. Žele putovati, voziti dobra kola, lijepo se obući, jesti. To je razumljivo. Mladost traži svoje. Ja im želim sve najbolje.
U pesmama u ovoj knjizi pišeš na više mesta i o Kanadi u kojoj živiš dosta dugo. Recimo, takva je pesma „Koprcanje ne vrijedi“, koja počinje stihovima: „Život me nije mazio, a nije me ni pokvario/ vodio me je svuda, a doveo u Ontario“ (štaviše, bilo bi lepo i da čujemo bar polovinu ove pesme). Podsticajna je i pesma „Rebeka sanja o Edinburgu“, koja govori o socijalnim ograničenjima sa kojima se i sami Kanađani suočavaju: velike školarine i nedostatak posla posle studija, te nesigurna zarada. Isto pitanje kao prethodno, samo o Kanadi i kanadskom životu: šta te najviše iritira i šta si htela da istakneš u prvi plan ovim pesmama?Da se osvrnem na ovo pitanje, od kada sam u Kanadi. Od 1993. godine. To je bilo one godine kada mi je ubijen otac, i kada se Jugoslavija raspadala, i kada nije bilo drugog načina i puta za nekoga ko nije htio ubijati ili se povijati i biti žrtvom, nego da ode. Ima jedan tekst o tome, u mojoj prethodnoj zbirci pjesama Od Platona do plotuna. Mi smo baš taj put prešli, taj pad, od zemlje koja je imala kulturu i podržavala umjetnost do plotuna, kada smo istrebljivali jedni druge… ni danas ne znam zašto.
E sad, Kanada. Tu živim već trideset godina, to je moj dom, premda, paradoksalno, to nije moja domovina. Kad pišem o Kanadi, to je refleksija moga sadašnjeg života, svakidašnjica, koja bi možda bila ista i u Belgiji. Pjesma Rebeka sanja o Edinburgu meni je draga jer sam njome počela taj neki ciklus pisanja o sada i o ovom ovdje, i to je dobro. Takođe, to je istinita pjesma, bazirana na istinitom razgovoru s djevojkom koja je završila fakultet, koja je siromašna, koja se boji da započne život, koja svoju ušuškanost i spas vidi u produženju studiranja, to jest odugovlačenju procesa odrastanja… i te stvari koje želi da studira su duboko kritične, zahtijevaju kritičan odnos i razmišljanje, ali sve to je na daljinu. Kada razmišlja o tome da se vozi Uberom, Rebeka vidi samo komfor koji joj to donosi, a ne vidi širu sliku: da ti vozači rade kao stoka, za kikirikije, da su iskorištavani, baš kao i njena majka koja radi u fabrici i koja je jedva uspjela da je školuje, uz velike žrtve. Nemogućnost da vidi tu tanku liniju koja ih spaja inspirisala je tu pjesmu, Rebeka sanja o Edinburgu.
Posebno bih na kraju istakao pesme koje su pune autorefleksija, takva je recimo „Oh, kakva radost i kakva pakost!“: „Ovo je moje centralno svojstvo/ – ja nisam jedinstvo nego dvojstvo,/ ja nemam centralni identitet,/ već ambigvitet.“ Međutim, ima i uvida koji su izraženi ne tako šaljivo: „Kao da je moguće ukrotiti svoju/ ili presaditi se u tuđu glinu“. Postoje i neki didaktični ili poučni stihovi, recimo iz pesme „Stvari koje moraš imati falične su“: „Zagrebi, zagrebi,/ sve što je nužno već je u tebi“. Odnosno, u nekim pesmama se razmatra i tzv. ljudska priroda, koja se u ratnim uslovima preobrati u pseću ili životinjsku, odnosno u pesmi „Sa ljudima fino s oprezom“ sledi poenta: „Ovakvi su ljudi, rekao mi jedan čiča,/ ah, kakva je to priča,/ daće ti kiflu i daće ti kartu za autobus,/ daće ti i cjelokupni globus/ u trenu,/ a onda će ti silovati ženu“. Kako razumeti to dvojstvo u sebi, odnosno pseću i dvoličnu ljudsku prirodu, ali i to da nam ne treba ništa spolja, već da sve što nam treba imamo u sebi?
„Kao da je moguće ukrotiti svoju/ ili presaditi se u tuđu glinu“… hvala što si citirao taj stih, meni je veoma drag. Da, naravno…nemoguće je presaditi se u tuđu glinu.
Leave a Reply