Tanja Borić
U romanu “Sva je priroda divlja i surova” radnju smještate u Zagreb, u studentski dom gdje je krajem 1980-ih ubijena jedna studentica. U tom ste domu stanovali kad ste studirali, pa dobro poznajete Zagreb. Zašto je radnja smještena u Zagreb?
Htjela sam napisati roman o onom rubnom vremenu, kroz oči tada mladih ljudi, studentarije, to je taj kraj 1980-ih, početak 90-ih. Tada sam živjela u Zagrebu, te mi se to učinilo prirodnim, tu smjestiti priču. Ona govori o tim mladim ljudima koje to rubno vrijeme obilježava, oblikuje, mijenja, maltretira, navodi na prespitivanja osobne prirode, prisiljava da naprečac ili sazriju ili to odbiju. Ili ih, kao u slučaju Jovane Jakšić, odvodi u emigraciju.
U vašim ranijim romanima, glavni grad-junak bio je Tromuk.
Točno, to je za mene jedno sasvim postojeće premda izmišljeno mjesto u Bosni, koje je zapravo svako mjesto u Bosni. Htjela sam sada progovoriti iz nekog drugog kuta gledanja. Dosadno je uvijek sve gledati s iste točke.
Gošća ste Festivala svjetske književnosti. Objavljeni ste u Ljubljani, Beogradu, i Skopju, autorica ste dvije zbirke poezije i pet romana, a ovo je vaša prva knjiga u Hrvatskoj. Veselite li se susretu s hrvatskim čitateljima?
Dakako. Pisac nije u poslu odustajanja od čitatelja, ako jeste, odustao je od pisanja. Roman se događa u Hrvatskoj, te je ovo prirodan slijed, nužnost koju diktira sam tekst.
Rođeni ste u Sisku, odrasli u Prijedoru, zagrebački ste student. Vezani ste uz područje bivše Jugoslavije, pa pišete i o tim 1980-im godinama, ali i o 1990-ima, i o ratu koji je uništio mnoge živote. Kako vi doživljavate te godine?
Oprostite mi što na to moram odgovoriti veoma kratko. Bile i ne ponovile se. Tko za njima žali, nešto mu fali.
Otišli ste u Kanadu, jeste li morali pobjeći kao izbjeglica?
Ja sam otišla jer se nisam slagala s tim što se događalo, da je normalno ili nužno ubiti ili u logor zatvoriti susjeda samo zato jer je taj susjed nekakve drugačije nacionalnosti. Ja nisam od onih koji misle da cilj uvijek opravdava sredstvo. Ne znam što o tome misle današnji mladi ljudi, jer živim daleko, ali oni mladi ljudi uz koje sam odrasla, i sa kojima sam studirala, ta nesretna generacija kojoj su oduzeli šansu za normalan život, ti dečki i cure žrtvovani od strane isfrustriranih staraca, ti moji školski drugari, iz Prijedora, na primjer, ili sa studija u Zagrebu, nisu uopće htjeli nikakav rat. Nisu ga prizivali, nisu ga razumjeli, nisu ga željeli, nisu u njemu kanili sudjelovati. Nisu jedni druge smatrali strancima. Neki od njih su u tom ratu poginuli, a neki se uspjeli izvući. Mnogi danas žive u inozemstvu. U Americi, Kanadi, Velikoj Britaniji, Njemačkoj, ili Svedskoj. To su pošteni ljudi koje nitko nije pitao ništa, vjerovali su u nešto što je danas možda staromodno, ali je civilizacijski pozitivnije, da se susjeda ne ubija. To je istina koja se o njima sustavno prešućuje, vjerojatno nije popularna, i često joj se ukida pravo na postojanje.
Kako je živjeti u Kanadi i s distance gledati na ovo područje?
Kanada je udobna zemlja u kojoj se ne događa previše povijesti. To vas uljuljka u nekakvo stanje, što ja znam, abnormalne normalnosti.
U Kanadi pisca ne biste pitali mnogo o politici, jer je ona često neprimjetna, a kod nas je sveprisutna, pa tako ja više govorim o politici nego o lingvistici ili književnosti, iako mi je ovo posljednje posao.
U Kanadi postoji strah od toga da uopće ne posjeduje nekakav prepoznatljiv identitet, često se postavlja pitanje što to uopće znači biti Kanađanin. Drugih im stvari ne manjka. Kod nas je svega u manjku, sem jalovog insistiranja na nekakvim apsolutnim odlikama našeg identiteta.
Što ovdje vidite kao najveće izazove?
Ljudi su iscrpljeni, resursi opljačkani, ratni zločini neriješeni, korumpirani slavljeni, dobrohotni ušutkani, a manijaci su postali heroji. Koristoljublje je religija, a zvanična religija odavno ne služi svojoj svrsi. Hrana je luksuz a i udisanje zraka je skupo. I u prkos svemu, život hita dalje.
Ovih dana obilježena je 20. godišnjica Oluje, koja je otvorila neke stare rane pa je došlo do sukoba Srbije i Hrvatske. Srbija smatra da je Oluja genocid nad srpskim stanovništvom, a Hrvatska da je to oslobađajuća vojna akcija. Jedan od vaših likova pogine u Oluji. Kako gledate na tu situaciju oko Oluje?
O tome govori rečenica iz romana, pobjedniku uvijek nedostaje gen za sućut.
Taj gen za sućut najvažniji je od svih.
Mislite li da se u Hrvatskoj i cijeloj bivšoj Jugoslaviji nikako ne mogu osloboditi prošlosti, pa zbog toga i ne mogu naprijed?
Mislim da mačo kultura uvijek insistira na nekakvom sjećanju, čiju čistoću nitko ne garantira, koju, dapače, svaka vlast sustavno degradira. Sve je to nogomet ljudskim dušama. I sasvim je nepotrebno. Nikome nije nužna ta frenetična religija sjećanja a svima bi godila jedna iskrena kultura suosjećanja. Ta se kultura sustavno suzbija, umjesto da se njeguje, ona je uvijek prva žrtva političkog ping-ponga, i to stvara frustraciju i potiče bijes koji više nemaš na kome iskaliti, jer je, eto, rat gotov, a kao da nije gotov, to je jedna šizofrena situacija.
Djeca stoga uče različite povijesne podatke o istim događajima, govore navodno sasvim nerazumljivim jezicima, a žive u istoj ulici. To je onaj klasičan nezreli crno-bijeli svijet, i dakle, nedostaju mu nijanse, i u takvom postupanju nema dugoročne sreće. Tako da, na primjer, nedavno sam o tome pogledala emisiju, imamo nekakvo dijete u Mostaru koje se plaši prijeći Stari Most, u strahu za vlastiti život, otići iz jednog kraja svog grada u drugi, što je, dakako, jedan apsolutni debilitet nametnut novim generacijama.
Što je po vama bolje od tog, kako implicirate, neproduktivnog kulta povijesnog sjećanja?
Ono što je u čovjeku loše ne zaslužuje zvona. Bolje je zaboravljati sve loše. Uopće, kanimo se kulta bilo čega, na primjer kulta epoleta i rodoljubnih epiteta, drevnih stoljeća, nekadašnjih veličina, čiji je Tesla, tko je kome uzeo ili vratio Dalmaciju, tko je mitoman a tko konjušar, što je bilo u drugom svjetskom ratu, i tako dalje. Što ja znam, moguće je da griješim, taj se rat završio 1945.
Ovo je nekoliko rečenica iz vaše knjige, o ženi koja je otišla u Kanadu kao i vi, koji su jako znakoviti i aktualni: “Otišla je nekamo, stvorila je nešto. Nitko je nije mrcvario, živjela je po svom nahođenju. Nisu joj nabijali porez i na zrak, naturali prostakluk kao pravilo ponašanja, niti je cijedili kao krpu za tri tisuće kuna na mjesec. Izbjegla je naše vojne mimohode i naše haške nezgode, naše eksperimente popisivanja i potpisivanja lojalnosti, naše nogometaše i starlete, huligane i zgubidane, deložacije i privatizacije, naše hadeze i esdepe, naše balkanske komplekse i europske apetite, naš apsolutni raskorak između osjećaja više i niže vrijednosti, od kojih niti jedan ne preovladava kada bi trebalo, a svaki se javlja kad mu je najmanje vrijeme. Htjela sam joj to ponekad napisati, koliko je zbog toga, čak i ako o tome nikada ne misli, sretna. Ponajviše jer njome nisu vladale siledžije.”
Vidite li situaciju u Hrvatskoj takvom?
Bitno je što o tome misle oni koji tamo žive. Ja mogu samo ponuditi jedno moguće viđenje. Taj sam paragraf, bez mnogo kreativnog napora, mogla prepisati i iz nekih novina. To je jedno legitimno viđenje stvarnosti, a svatko neka si prosudi sam koliko oslikava trenutak u kojem kojem vi i ja razgovaramo.
Ima li u Jovani Jakšić zapravo vas? Jer ona je otišla u Kanadu.
Ona ima svoju priču, ali dijelimo neke karakteristike, to posuđivanje je nekakav rutinski trik koji vam pomaže da ne morate, tijekom pisanja, izmisliti baš sve. Obje smo odrasle u Bosni. Preživjele smo izbjeglištvo, izolaciju, imigraciju, i iritantnu regijsku infantilizaciju. Ona je recitirala poeziju, ja je pišem. Neke stihove koje sam napisala jako davno, sa petnaest godina, iskoristila sam i u ovom romanu. Dopustila sam si taj mali iskorak u djetinjstvo.
Poezija i je jedno od neizbježnih težišta romana. Pokreće mnoge događaje u priči, motivira određene postupke, prisutna je u životu te skupine mladih ljudi, a posebno Jovane Jakšić. Kažete: Deklamirala je sa sviješću upućenih. Onaj tko razumije poeziju, u ovome svijetu čije se osnove konstantno klimaju kao truli zubi, u njoj pronalazi veoma korisni princip duševne ravnoteže. Psi laju, karavane prolaze, države nastaju i nestaju, ali stihovi ostaju. Vjerujete li u to, onako kako u to vjeruju junaci vaše knjige?
Države zaista nastaju i nestaju, ali pjesnici ostaju. U životu su često i važniji od državnih granica. Pomognu čovjeku, na primjer da prevaziđe sve te granice, a da pri tom u glavi ostane čitav.
Citirali ste Dobrišu Cesarića, Enesa Kiševića, Antuna Branka Šimića…Okosnica romana, motiv koji se ponavlja, stih je Izeta Sarajlića „bilo ih je dvadeset i osam, bilo ih je pet hiljada i dvadeset i osam, sad bi bili očevi, sad ih više nema…“ Što vama znače ti stihovi?
Pa odlični su, i ilustriraju naše prilike odlično, svako malo neko strijeljanje, neko pogubljenje, neko sjećanje na neko pogubljenje, neka mladost koja služi kao nevažan kusur, dok u toj ratnoj mašini hohštapleri štancaju pare.
Zašto ste počeli pisati?
Zato što u tome nisam imala izbora, čovjek se rodi ili ne rodi takav.
Što mislite o festivalima i takvom načinu promocije, aktivnom razgovoru s čitateljima?
Svaka prilika da se govori o književnosti je dobra prilika. Naravno, uopće uspjeti organizirati jedan Festival književnosti, u ova Tweeter vremena koja pristaju samo na 140 slovnih znakova, jako je naporan posao. Skup, nezahvalan, i često neprimijećen. Zagreb se može ponositi svojim Festivalom književnosti. Lijepo je da postoji.
U Hrvatskoj se ne može živjeti samo od pisanja. Može li se u Kanadi?
Rijetki su pisci koji žive od pisanja. To je tako, situacija koja je replicirana tamo, ovdje, svugdje, i bilo gdje. No, svaki koji u tome uspije ima presutnu podršku svih pisaca. Time dokazuje da barem u nekom, posebno privilegiranom trenutku, naša umjetnost jos ima nekog odjeka. Uspjeh bilo kojeg pisca je dobra stvar, jer u svim piscima, kanadskim, hrvatskim, britanskim, bosanskim, srpskim, ili španjolskim, odrzava vjeru da ćemo opstati. Cehovski, zanatski, i ljudski.
Pratite li književnu scenu regije?
Da, ima kod nas odličnih pisaca i volim ih čitati. Nikada nisam vjerovala da je sve u svijetu bolje, a kod nas ništa ne valja, te navodno ne znamo alfabet, nemamo dobru tematiku, ne znamo stilistiku, ne razumijemo suvremenu književnu logiku, nismo u skladu s trenutkom već u zaostatku koji je nenadoknadiv. To je apsolutni primjer kompleksa niže vrijednosti. Ja vjerujem da, gdje god da ste, postoje kreativni i kvalitetni umjetnici, zato me i žalosti kada u novinama pročitam da ljudi preferiraju isključivo strane pisce, koji, ako ćemo iskreno, često nisu bolji od mnoštva domaćih autora. Svatko neka čita što želi, ali ne zaostajemo ni po čemu, mjereno kreativnim metrom. Sasvim je druga stvar što imamo manje novca, manja su nam tržišta, bavimo se tematikom koja drugima nije komercijalno isplativa. Uostalom, primarna uloga kulture i nije stvaranje novca, vec novih uvida.
Koliko se europska scena razlikuje od američke i kanadske? Što najviše vole kanadski čitatelji?
Kanadska je scena dosta malena, tematikom odijeljena od europske, opsjednuta je pitanjima imigrantskog identiteta, te onima srednje klase, i autohtonih starosjedilačkih plemena. Tim redoslijedom.
Na što ste najponosniji?
Ne razmišljam o tome previše. Nastojim živjeti i pisati što bolje. To je dovoljno.
Leave a Reply