Svijet može biti polovičan, ali ljudi moraju da se nose sa svojom puninom

– Žarka Radoja

Pojedini kritičari Vas nazivaju “glasnogovornicom izgubljene, napuštene i duboko poražene generacije”. Kako biste opisali generaciju kojoj pripadate?

Kao i svaku, zatečenu okolnostima. Nije u tome posebna, svakom se desi odrastanje. Međutim, imala je nesreću da se od Petra Pana naprečac pretvori u Kapetana Kuku, u svakom slučaju da padne u vlast kapetana Kuke. Dakle, da ratuje u službi lakomih, a u svrhu pljačkanja sirotih. Iskorištena je kao topovsko meso, koliko god ta fraza danas djelovala isluženo i bila dosadna. A sa ove strane bare, postoji to jedno možda arhaično ali mnogima okrepljujuće uvjerenje, jedno osjećanje koje se može negirati ali ne može ugasiti, da ta generacija sigurno ne bi odabrala rat kao svoj razlog. U svakom slučaju, ne bi izabrala današnju religiju čistunstva krvnih zrnaca, niti hobi ksenofobnog maltretiranja slabijih. To nije bilo njeno pogonsko gorivo.

Na kraju romana Nesreća i stvarne potrebe, Una priznaje ocu (i sebi) da želi da ga poseti u Australiji. Ne odlazi u Tromuk. Čini se da se Una na tom mestu oprašta od Jugoslavije. Jeste li se Vi ovim romanom “oprostili” od SFRJ kao literarne teme?

Pisaću bez recepta, pa ćemo vidjeti. Bez očekivanja, takođe. Iako, mislim da je insistiranje na okončanju teme, da je to jedna nepotrebna misija. Može Vam se sviđati pripovijest sa političkim prizvukom, ili možda želite čitati o ljubičicama, ali u oba slučaja, priču možete smjestiti u tu SFRJ. Bitno je da li ste napisali nešto dobro, i da li ste u tome fokusirani na univerzalnost ljudskog iskustva. Recimo, raspad SFRJ istovjetan je raspadu neke svemirske kolonije Zemljana u sazviježđu Marsa, kolonije sačinjene od korišću udruženih satelita. I taj je raspad neočekivan, i moguće poguban po članove satelitskih posada. Utiče na njihovu djecu, na njihov osjećaj identiteta, njihove životne prilike i šanse, jesu li Marsovci ili Zemljani ili Satelićani, na primjer, ili sve pomalo, i kud sada? Nije temu SFRJ nemoguće shvatiti na nekom univerzalnom nivou, ili ispričati na nekoliko univerzalnih načina. Nije manje zanimljiva od priča o avganistanskim talibanima ili američkom jugu. Ona je jedan istorijski okvir u koji možete staviti fotografije mnogih sudbina.

Da li su, s tim u vezi, reakcije čitalaca na Balkanu različite od onih koji žive u dijaspori, recimo u Kanadi?

Dobila sam e-mail od čitateljke, a živi u Vankuveru, rodom je iz Vojvodine, u kojem me pita hoću li napisati nastavak romana Nesreća i stvarne potrebe. Znači, jedno pitanje oprečno Vašem, ne da li neću, nego da li hoću nastaviti da pišem o toj temi. Konkretno, o Uni iz Tromuka.

Cijenim svakoga ko ima bilo kakvu reakciju, onih koje žele nastavke, onih koji bi radije nešto drugačije. Danas je vrijeme slavljeno kao zlatno tele, pa kada vam neko pokloni svoje vrijeme, i pročita Vašu knjigu, to je već bitna stvar. Ali nije moguće pisati po narudžbi, zapravo meni nije. Biram da me vodi lični a ne naručeni kontekst, osobni a ne tuđi sklop interesovanja. Inače, ne mislim da se reakcije znatno razlikuju, jer nastojim da pišem za ljude, tačka, a ne ljude na geografskoj lokaciji A ili B:

“Na svijetu je toliko nesreće i stvarnih potreba”, rečenica je koja se ponavlja u romanu. Da li pod jednom od njih podrazumijevate i ovdašnji odnos ka jeziku. Pojedini junaci romana protive se ksenofobiji i etnocentrizmu služeći se nekom vrstom trika – koriste različite dijalektizme za jedan te isti pojam. Da li jezik na kojem pišete vidite kao univerzalni jezik na prostoru Srbije, Hrvatske, BiH, Crne Gore?

Da. Naravno. Strašno je kada se gubi vrijeme na uništavanje nečeg očiglednog ne bi li se navodno progledalo. Sa svih strana, taj jezik ima svoje sociopolitičke upotrebe, nazive, naljepnice, dekoracije, manipulacije, i simbolizam, ali jeste za taj navedeni prostor univerzalan, i jeste svima razumljiv, i naravno da pripada svima koji ga razumiju. Neko pristaje da mu se sužava i jezik i mogućnosti, meni je draže da imam više mogućnosti. Ne namjeravam, niti kanim, u tome stavu nešto bitno promijeniti. O tome sam jeziku napisala i pjesmu, Prevedi mi na jezike. A sve se svodi na to da oni koji imaju šta jesti, vrlo obilno čak, kroz tu svađu o jeziku, lakše vladaju onima koji su gladni.

Umetnička forma koja povezuje junake romana je strip. Koliko je deveta umetnost bila deo Vašeg odrastanja?

Volim strip, pratim ga i sada, mislim da mi je jedna od neostvarenihželja napisati scenario za strip.

A u ono doba, ako ste čitali stripove, nije bilo moguće ne znati ko je Komandant Mark, ko Zagor, a ko Veliki Blek. Ili Alan Ford, na primjer. Oni su vam dolazili kao neki dalji rođaci, koji su usput bili svačiji rođaci, dio familije, dakle, koja vas je nečemu učila, u svakom slučaju, s njima je bilo ljepše odrastati. Volim taj detalj svoga odrastanja i spram toga sam vrlo nostalgična. Sjećam se na primjer stripa Lastan, koji je objavljivan na zadnjoj stranici zagrebačkog časopisa za djecu Modra lasta, pa stripa Axa, pa beskonačnih epizoda stripa Rip Kirbi ili Mandrak. Od današnjih stripova, volim serijal Y the Last Man, autori su Brian K. Vaughan i Pia Guerra. Trenutno pratim Brianov novi strip Saga. Dakako, tu je i japanski strip. Izdvajam kolekcije strip priča koje je objavio Yoshihiro Tatsumi. Od Kanađana, tu je strip umjetnik Seth. Tu je i odličan strip, odnedavno pretočen i u televizijsku seriju, Walking Dead.

Popularnost stripa, naročito italijanskog, jedno od opštih mesta kada pominjemo SFRJ. Uprkos tome, iako su generacije odrastale na etici “Zagora” ili “Komandanta Marka”, stvarnošću su zagospodarili superhikovi. Kako objašnjavate to?

Superhikovi nisu dovoljno (ako su uopšte) čitali. A Zagori nisu stasali.

Posetili ste prošlogodišnji Sajam knjiga u Beogradu. Kakve su bile reakcije čitalaca na novi roman?

Nesreća i stvarne potrebe je, paradoksalno, možda moja najsrećnija knjiga, jer je u samom početku imala najviše medijske popraćenosti, koja je bitna i ja je cijenim. Jer kako će ljudi drugačije saznati da ste napisali nekakav roman, i da bi taj roman njih možda zanimao. Ali tražio se i roman Bosanci trče počasni krug, a to je knjiga koju sam objavila 2006, i kao da joj je trebalo neko vrijeme da procirkuliše i proputuje i pronađe neke nove čitaoce. Tako da knjige imaju svoj život, svoj način, i svoje vrijeme.

Inače, volim doći na Sajam. Bitan je, i odlično je da postoji. Tu vas dokači onaj prijeko potrebni optimizam. Pomislite da književnost ipak ima svoje poklonike. Možda će neko na Sajmu kupiti knjigu iako tog dana neće kupiti kruh. I stoga knjiga nije nevažna iako, u nekom drugom trenu i diskursu, jeste omalovažena. Odavno joj proriču kraj, takozvanu smrt tržištem, a ja u to nekako ne vjerujem. Ili biram da ne vjerujem. Uvijek će je biti, vjerovatno u drugačijem distributivnom obliku, ali biće je, a to je bitno.

Rekli ste da razlika između Srbije, Hrvatske i Bosne “nije u načinu nego u začinu”. Ako biste slikovito opisivali te tri zemlje, koji bi začin predstavljao svaku od njih posebno?

Način je bitniji, a taj je, u pomenutom kontekstu, kapric, inat, i može mi-se. Sve poznato kao ćef.

Volite li da čitate postjugoslovensku književnost? 

Volim čitati na svom jeziku, iz sasvim ličnih, možda i zanatskih potreba. Neki od pisaca te književnosti jesu jednako kvalitetni, kao i pisci na nekom drugom jeziku. Ne vjerujem u male i velike književnosti, nego u velike pisce. Njih ima gdje god se čita. A i nemam predubjeđenje, tu neku iluziju koju nekad uočavam u diskusijama, da nekakav Džon piše bolje nego neki Ivan, ili George bolje nego neki Đorđe, ili Alexandra bolje nego neka Saška, na primjer. Tražim te dobre knjige savremenika na svom jeziku, one nisu nužno najpromovisanije, ponekad tražite bisere u blatu, ali jednako su mi bitne kao i na primjer, knjige američkog pisca Jonathana Frantzena. Frantzen je odličan pisac, i ja ga volim čitati, ali ne mislim da mi nemamo naših Frantzena, tek da im dajemo manje prostora, uvažavanja, vremena, šansi, i podrške.

Doživljavate li pisanje kao potrebu?

Postoje neke profesije od kojih kruha nema, ali vam daruju neizmjerno zadovoljstvo. Pišem zbog tog zadovoljstva, a ne zbog nekih prizemnijih i praktičnijih razloga. Pišem jer moram, jer to volim, jer sam bolja u tome nego u, na primjer, biciklizmu. U pisanju vidim svrhu, a to poimanje svrhe, ta mogućnost da je nazrete u odbljescima, jest privilegija.

Izmišljeni toponim Tromuk živi i u Vašim prethodnim romanima. Može li se na postjugoslovenskom prostoru izaći iz tog tromučja?

Ovih dana čitam strip autora Briana Vaughana, Saga, a u njemu, na samom početku, svjedočimo rođenju djeteta iz tzv. mješovitog braka, otac je sa jedne a majka sa druge planete, koje su međusobno u ratu, s tim da je taj rat izvezen na sve ostale planete, vodi se svuda, dakle, to je potpuno isto kao i priča nekog, na primjer, srpskohrvatskog djeteta u ratu u Jugoslaviji, ili u onome što je ostalo od te Jugoslavije. Ista kao nekog tromučkog djeteta. Dakle, da bi se izašlo iz tromučja, potrebno je prvo prihvatiti da ono nije neko ekskluzivno stanje. A i ne vodi u neki ekskluzivno dobar život. Da sam nekakav ministar kulture, na primjer u Bosni i Hercegovini, ja bih djeci kupovala takve stripove, uvela bih strip kao obavezan predmet, sa naglaskom na kontekstualnu interpretaciju njihovih osnovnih motiva i narativa unutar sopstvene čaršije. Mogu jedni misliti da su sa Kriptona a drugi da mrze Kripton, ali svi su gdje su i od toga nema bježanja.

Interesantan je odnos između Erosa i njegovog oca. Dok prvi pati za time što nije dobio ime Evros, drugi se dosledno drži svojih životnih svetonazora iz knjiga i stripova na kojima je odrastao.

Oscar Wilde je jednom kazao, kada sam bio mlad mislio sam da je novac najvažnija stvar u životu, a sada, u starijem dobu, znam da jeste. Razlika između oca i sina nije u nepoimanju stvarnosti nego u tome da prvi jeste a drugi nije odlučio biti neopterećen tom činjenicom, makar na kratko.

Roman “Nesreća…” se završava rečenicama: “Za njih dolje se ne brini. Oni su na dobrom putu. Iskreno se mrze. A svaka iskrenost dobar je početak.” Da li je to izraz poraza ili optimizma?

Iskrenost će dovesti do toga da se prvo iskreno prepozna kontekst geografije i zemljopisa, a oni su čudne stvari. Ne daju se promijeniti, nisi na Marsu kad si na Zemlji, tako da, kada pomru ovi koji su zamutili, doći će neki novi klinci, i možda treba tri generacije, možda trideset, ali ako budu iskreno pričali, oni će nešto stvoriti. A dakako, za trideset generacija, više se neće ni mrziti. Doduše, možda griješim. Za trideset generacija, niko više neće ni živjeti na Zemlji, postaće to ekološki neodrživ projekt, propali ekosistem uništen glupošću, pa ćemo se svi preseliti sa Zemlje na Mars, a tamo će biti totalno nevažno jesi li iz Tromuka ili Trollhattena, ili od tamo negdje.

Citiraću vas, kažete: “Svijet može biti polovičan, ali ljudi moraju da se nose sa svojom puninom.” Kako se nosite sa svojom puninom?

Nastojim pisati iskreno, biti iskrena osoba. Antun BrankoŠimić je rekao da su pjesnici čuđenje u svijetu. Danas je to čuđenje percipirano kao nekakva urođena greška, invalidna crta, otežavajuća okolnost, i anomalija. Kao nekakav staromodni model telefona. Međutim, nije bitan taj model telefona, nego imate li koga nazvati, imate li šta reći, i umijete li čuti što dopire iz slušalice. A imate li i umijete li, na tome radite svakodnevno.