INTERVJU SA IVANČICOM ĐERIĆ
– Ksenija Prodanović (Politika)
“Nesreća i stvarne potrebe”, je roman o raspadu jedne zemlje i posledicama koje žrtve tog raspada osećaju u emigraciji. Junakinja romana na jednom mestu naglašava da bira da živi “kao siva fleka na sivom zidu”.
Nesreća je roman o ljudima koji nisu željeli taj raspad. I o njihovoj djeci, koja su ili Švajcarci ili Kanađani, ili svježe meso za emigraciju. U današnjim sjećanjima na to vrijeme, često su baš takvi, mirotvorni, iskreni, dobroćudni i normalni ljudi, zaboravljeni i formalno svedeni na nivo statističke greške. Ali njih je, dakako, bilo. U značajnoj mjeri i u mnogo većem broju no što je to danas pomodno reći. Njih su izigrali oni snalažljivi i lažljivi. Kojima je bilo lako preći put od Platona do plotuna. Rat, dakle, nije bio volja svih, iako je, dakako, bio svačija nevolja. Desilo se šta jeste, i to je ta nesreća. Stvarne su potrebe drugačije, i svode se na to da se ne može živjeti u prošlosti.
Una, naratorka romana, je crtačica stripova. U romanu pominjete popularne strip junake, na primjer Alana Forda i Korta Maltezea. Poslednji stalno čita knjigu zvana Utopija. Doživljavam to kao obeležje generacije kojoj pripadate. Citirali ste Alana Forda, rečenicom, ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti, kao da naglašavate da Vaša generacija, koja nije nameravala ratovati, ne namerava ni poverovati u neispravnost takve odluke.
To jeste tačno, iako je nepraktično. Oni žive daleko i postoje u određenom stanju zamrznutosti emotivnih procesa. Ta moja generacija, ili oni njeni pripadnici kojim se bavi ovaj roman, ti paradoksalno realistični utopisti, žive život koji je posljedica jedne jedine ali temeljne odluke, da ne namjeravaju pobjeđivati ukoliko to znači ratovati protiv svojih, istih, sebi sličnih, i bliskih. U tom smislu, ta prezrena i duboko izigrana generacija najbolje je što se onoj zemlji moglo dogoditi, jer nije bila izdanak ratničkog mentaliteta nego umjetničkog senzibiliteta. U stripovima, jasno se percipira šta je dobro, šta loše, i vrlo je teško zamagliti taj odnos. Ali takođe, stripovi imaju tu korisnu naviku da mogu imati neograničeni broj epizoda, što je, u kontekstu ovog romana, najvažnije. Život se ne zaustavlja krajem serijala. Nova epizoda uvijek je moguća.
Ako kažem da sam uživala to će delovati čudno jer čovek teško da može da uživa čitajući o raspadu jedne zemlje i života, zar ne? Pa ipak, duboko me je dirnula knjiga. Da li je to zbog vašeg stila, koji je dinamičan i koristi humor nasuprot nehumornim okolnostima, ili zbog pominjanja stripova, ili zbog tog osećanja, koje nije sentimentalno, pre bih rekla činjenično, da ne pripadate više ni tamo ni ovde?
Ja sam u Kanadu stigla u svojim ranim dvadesetim. To je dovoljno da je upoznam ali nedovoljno da zaboravim svijet koji joj je prethodio. Čitam na dva jezika, pišem o obje zemlje, jer mi je, situaciono i kontekstualno, ta simbioza najprirodnija. I to se osjeti u mojim romanima, oni se dešavaju na dva paralelna kolosijeka. U njima ćete okusiti i pelinkovac i javorov sirup. Prepoznaćete razliku, to jest apsolutno nepostojanje razlike, između ode fudbalu i ode hokeju. Ipak, ja nisam kanadski pisac, jer u Kanadi nisam objavila niti jednu knjigu, a to uzimam kao relevantno mjerilo.
Da li su i, ako jesu, u kojoj meri likovi u romanu zasnovani na stvarnim ličnostima?
Svi smo podložni priči. Tu ne postoji izuzeće ni imunitet. Ja, na primjer, posjedujem iskustvo emigriranja. A i Vi i ja poznajemo mnoge ljude koje rat jeste unesrećio. U tom smislu, tog posrednog preuzimanja iskustva, svi su likovi romana stvarni, znojni, emotivni, konkretni, i tjelesni. Znaju svoj broj cipela, negdje ih jesam srela. Ali, dakako, Una, krajiška crtačica nikada nije živjela u Tromuku, niti nacrtala strip Kunta Kinte živi na Balkanu. Vjerovatno je najtačnije reći da svi sa kojima ste proveli toliko vremena zapisujući ih, postoje u nekoj paralelnoj verziji stvarnosti.
Napisali ste dve zbirke pesama i četiri romana. U njima govorite o egzilu, o porodici, i o nebiranom suočavanju sa nuždom. Napisali ste, na primer, i šta da se radi u poplavi, i šta da se radi među vaškama, i šta je moja mladost u vrijeme kad neiskorištene mladosti tavore na sve strane. Čini se da je ta rečenica i danas aktuelna.
Pa žalim što jeste. To govori o tome da promjena scenske koreografije ne mijenja suštinu scene. I to je veoma pogubno, po stvarne ljude, koji nisu ni scenski šaptači niti scenske lutke, nego osobe od krvi i mesa.
Šta je, po Vama, zadatak književnosti. Da li on uopšte postoji. Kazali ste da je književnost danas omalovažena ali ne i nevažna.
Nije nevažna. Stvar je samo u skali kojim mjerite važnost. Ako dobra knjiga u dobar trenutak dopre do nekoga kome tog trenutka nije dobro, nešto dobro može iz toga proizaći. Ako pišete, vi to činite iz dva fundamentalna razloga, jer morate, i jer pred sobom imate tog imaginarnog čitaoca. Lako je u vezi sa tim biti prezriv, malodušan, nevjerujući, negativan, to je lako. Ali teško je svaki dan sjesti i ispisati svoje stranice, i to može samo onaj ko to voli ili je tako programiran, jer tu nekog naročitog hljeba nema. Ja mislim da je mnogo lakše sjesti i pisati iz dana u dan, nego tavoriti među vaškama i ne činiti apsolutno ništa.
Živite na jednom a pišete na drugom jeziku. Kako održavate kontakt sa rodnim krajem i jezikom?
Studirala sam novinarstvo, pa su novine moja jutarnja rutina. Danas je to lako, dovoljan je pritisak dugmeta na tastaturi. A volim i da čitam domaće autore, ili prevode stranih knjiga. Ponekad me iznenadi kvaliteta prevoda neke omiljene knjige, a ponekad njena suprotnost, ali oboje je korisno, jer održava tu vezu sa jezikom, i njegovim, u nedostatku preciznijeg termina, upotrebnim elasticitetom.
Kako doživljavate ulazak u uži izbor za NINovu nagradu?
Pisanje je zanat usamljenika. Koji vas, ukoliko imate sreće, povezuje sa drugim ljudima. Prisustvo u užem izboru za NINov roman godine potvrda je tog, u suštini korisnog i lijepog, paradoksa.
Leave a Reply